Kad nabavite psa, svi vam pričaju o lijepim stvarima.
Imat ćete najboljeg prijatelja. Netko će vas uvijek veselo dočekati kad dođete kući. Više ćete šetati. Bit ćete aktivniji. Pas će vam promijeniti život.
Sve je to istina.
Samo vam nitko ne kaže za one male stvari zbog kojih povremeno stojite u pola sedam ujutro na kiši, s vrećicom za govna u džepu, i preispitujete sve životne odluke koje su vas dovele do tog trenutka.
Krajem kolovoza 2025. godine kod mene je došla Kaya, ženka američke akite koja je tada imala otprilike osam mjeseci.
Rekli su mi da dolazi štene.
U kuću je ušao pas od 44 kilograma.
Ako niste upoznati s američkim akitama, dovoljno je znati nekoliko stvari. Tvrdoglave su. Svojevoljne. Ne boje se praktički ničega. Imaju svoje mišljenje o svemu, uključujući i vaše odluke. Mazit će se kad one odluče da je vrijeme za maženje, a ne kad se vama mazi.
Uglavnom, idealan pas za nekoga tko želi još jednu osobu s karakterom u kući, samo bez mogućnosti normalnog razgovora.
Da ne ispadne da se samo žalim na Kayu, moram nešto razjasniti.
Ne bih je dao za ništa na svijetu.
Koliko god me taj pas zajebavao, testirao granice mojeg strpljenja i povremeno dovodio do ludila, ona je moja princeza.
Ali princeza ima svoja pravila.
Psi znaju koliko je sati
Na koju foru psi znaju da je točno 6:30 ujutro, ja stvarno ne znam.
Ne 6:27.
Ne 6:42.
6:30 počinje program.
Alarm mi više praktički ne treba. Prije sedam sam već na nogama i u šetnji.
Nema više onog ljudskog jutra u kojem se probudiš, odeš na WC, opereš zube, staviš kavu i nekoliko minuta u miru pokušavaš shvatiti tko si i zašto moraš na posao.
Ma kakvi.
Prvo pas.
Onda ti.
Prvo idemo u šetnju, a nakon toga radi što hoćeš sa svojim životom.
Kad se vratimo, slijedi doručak. Barem teoretski.
Akite uglavnom nisu proždrljive kao, recimo, retriver koji bi vjerojatno pojeo i cipelu ako mu je dovoljno uvjerljivo servirate u zdjelici. Kod Kaye možete otvoriti najbolju konzervu koju imate, staviti je pred nju i dobiti pogled koji otprilike govori:
Ovo si ozbiljno mislio da ću jesti?
I ode.
Ali pokušajte vi nakon toga nešto pojesti.
Odjednom imamo apetit.
Odjednom je gladna.
Odjednom je vaš komad hrane najzanimljivija stvar koja se pojavila u ovoj kući posljednjih šest mjeseci.
Postoji, doduše, i pseći snooze. Ako vani jako pada kiša, ako se dan prije izigrala do iznemoglosti, bila kod veterinara ili na kupanju, postoji mogućnost da će odlučiti malo duže spavati.
To su praznici.
Meni već mjesecima stoji alarm namješten na 7:30. Svako malo ga vidim i pitam se zašto ga jednostavno ne ugasim kad sam u to vrijeme već odavno budan, prošetan i mentalno odradio pola dana.
Savršeno mjesto za kakanje
Jedna od dobrih stvari kod akite je to što neće samo tako piškiti i kakati po kući ili vlastitom dvorištu. Ako baš mora, popiškit će se u vrtu.
Ali za ozbiljniji posao postoje standardi.
Visoki standardi.
Kayina potraga za savršenim mjestom za sranje nešto je što me redovito dovodi do ruba živaca.
Ponekad poželim imati normalnog psa. Psa kojem se kaka, izađemo iz dvorišta, on pronađe komad trave, obavi posao i svi nastavimo sa svojim danom.
Kod Kaye postoji procedura.
Prvo moramo obići sva mjesta na kojima je ikada u životu vidjela mačku.
Zatim se mora zavući glavom ispod svakog parkiranog auta kako bi provjerila nije li se neka sakrila ispod njega.
Onda treba pišnuti na nekoliko strateških lokacija, čisto da cijelo susjedstvo zna tko ovdje drži noćnu smjenu.
Tek nakon toga možemo krenuti prema jednom od otprilike tri službeno odobrena mjesta za kakanje.
I onda počinje ples.
Lijevo.
Desno.
Krug.
Još jedan krug.
Dva koraka naprijed.
Ne valja.
Natrag.
Druga trava.
Ponovno lijevo.
To, bez pretjerivanja, može trajati nekoliko minuta.
A najbolji dio je što ni nakon cijele te koreografije nema nikakve garancije da će se nešto dogoditi.
Može jednostavno odustati.
Sve je otkazano.
Vidimo se kasnije.
U tom trenutku morate ostati smireni. Nikako ne smijete izgubiti živce i viknuti:
Ajde, seri više!
Jer ste upravo povećali šansu da odustane od cijelog projekta.
Nedaj bože da negdje kilometar dalje zalaje pas.
Prekid.
Prođe mačka?
Prekid.
Netko jače zalupi vratima automobila?
Moramo prvo analizirati sigurnosnu situaciju.
Jedini trenutak kada znate da ste pobijedili jest kada je govno već fizički krenulo van i više nema povratka.
Tada ste na konju.
Pas će napokon kakati.
Možete nastaviti sa svojim životom.
Mačke
O mačkama bih mogao napisati cijeli poseban tekst, pa ću za sada ostaviti samo ovo upozorenje.
Mačke nisu dobrodošle.
Ako nabavite američku akitu, bilo bi dobro da naučite čvrsto držati povodac prije nego što vaša mala radost od 40, 50 ili 60 kilograma prvi put ugleda mačku.
Jer ona neće reći:
Gle, maca.
Ona će reći:
META UOČENA.
I krenuti.
To može završiti istegnutim ili iščašenim ramenom, padom ili kratkim trenutkom u kojem ozbiljno razmišljate hoće li pas prošetati vas umjesto vi njega.
Ja nisam bio u teretani već nekoliko godina, ali ramena, bicepse i tricepse nisam nikada imao veće.
Samo je važno redovito mijenjati ruku kojom držim povodac da i lijeva dobije trening.
Problem je što Kaya pamti.
Ako je prije tri mjeseca ispod nekog auta jednom vidjela mačku, taj automobil i svaki automobil parkiran na tom mjestu od tada su predmet redovite sigurnosne kontrole.
Gleda se ispod auta.
Provjerava se grmlje.
Promatraju se dvorišta.
Svako sumnjivo šuškanje zahtijeva istragu.
Na našu sreću, oko nas ima valjda dvadesetak mačaka, tako da sadržaja nikada ne nedostaje.
U međuvremenu su i one naučile proceduru.
Kad dolazi Kaya, ide se na drvo.
Tako da je suživot ipak moguć.
Mi patroliramo dolje.
One čekaju gore.
I nekako funkcionira.